pet minuta uz kavu

Da. Bilo je odlično, baš kao i uvijek pri posjeti starih frendova..Prepričavanja istih događaja iz djetinjstva, puno smjeha. Dobro, uvijek ima i onoga tmurnoga, ali za sada nećemo o tome. Život ionako sam spusti tmurne oblake baš kada pomisliš da je sve dobrom. Malo smo gori, malo doli.

Koliko god mi je bilo lijepo toliko sam već se i zaželjela doma. Da sada je ovo ovdje moj dom. Eto kako se nekada zadrta kontinetalka lako i brzo privikla i navukla na more. A tek veselje djece kao da su prvi puta vidjele te svoje igračke i ostale sitnice. TI se osmjesi ne zaboravljaju. I one znaju da je to NJIHOV dom. Bar sam sada par dana mirna. Mali istarživači će nosićima rasturati stare stvari.

Ah more. More je more. Ne mislim samo na ono kupanje, bacakanje, prskanje.. Moćno je. Eto šetala sam uz njega. Nigdje nikoga tek poneki turist. Samo mnoštvo brodica koje isplovljavaju kako bi u pravo vrijeme na bile na pravom mjestu za lignjarenje. Iddila. Odjednom shvatim da već nekoliko minuta gledam u jednu točku i ne mislim ama baš ništa. I to je moguće. Jednostavno te ponese. Udišite punim plućima.

Sutra je novi dan...)

E, da, lako se je na dobro naviknut. ;)

a ja otvorim tvoj blog, a ono more... "i slušam more dobrojutro veli"... ja sam isto kontinentalka i toga se nikada odreći neću, ali more... ma, meni je i moja drava dovoljna... ;)pozdrav veliki :)))

dobro došla...baš osjećam snagu mora u duši...i gledam to more beskonačno...kroz prozor svoga stana...Kava je bila suuuper.Ugodan dan.Kiss:)))

Evo, šećem starim ulicama. Stvarno čovjek ne zna koliko mu nešto fali dok ne dođe na to mjesto. kako sam se približavala gradu u glavi mi se samo vrtila ona "vraćam se Zg tebi". Srce ti poigra. Pa čak sada i koja suza krene. Ah, al ne može se biti i tu i tamo. Sve je to lijepo i stari parkić, društvo... Svi su tu. Sve je kao da sam jučer provodila svoje najluđe đačke, pa studenske dane . Samo što smo mrvicu stariji, s većim obvezama. Ali glava ...

Prijatelji su ogledalo duše. Sada kada sam s njima iz dana u dan žalimo što nismo bliže da se makar susretnemo na trač-kavi jednom mjesečno. Život je more...

Voljeti i biti voljen.To je plemenit osjećaj davanja i primanja. Kod ljubavi svog života, kod djece, roditelja, prijatelja. Samo se trebamo naučiti veseliti sitnicama i život će nam biti više pun smjeha i vedrih dana. Kada čovjek osjeti gubitak voljenih,zdravlja - počinje malo razmišljati ali sve je to kratkog vijeka. Kada uđemo u svakodnevnicu ponovno zaboravljamo male stvari. Volim biti voljena i raditi ću sve da osmjeh sa lica ljudi kojima sam okružena što manje puta siđe.

Morala sam napisati bar par riječi. Još par dana i ponovno u svom plavetnilu. Internet caffei još rade. 

Ljubite i biti ćete ljubljeni.

Par zaista prekrasnih riječi. Čini mi se da mogu točno osjetiti osjećaje iza njih. Ako ti je to neka utjeha, s tih par prijateljuica u istom gradu ne stignem se niti vidjeti na toj mjesečnoj trač kavi. Nekako nam se čini da smo uvijek blizu i da se možemo vidjeti bilo kada pa taj bilo kada nikako da dođe. Ispadne da se čovjek češće viđa s onima koji su daleko nego s onima koji su blizu... Ali zato postoji internet koji eliminira udaljenosti... Čovjek se ne mora niti urediti za jednu kavu uz chat. ;)

Baš mi paše ova kava kod tebe...riječ, dvije...koji "trač"...savjet DANA...i što NAM fali.Ljubac:)))

Eto danas sam se nešto raspisala. Lungom mare sam prošla par kilometara i osjećam se predivno. Jest da malo bole noge, ali se kompenzira sa ostalim. Obožavam sunce i miris mora. Kiša me stiša,al nije strašno otkad imam djecu ona me dignu pa je opet sve ok.

Sutra idem u svoj rodni kraj. Malo promjene nikome ne škodi. Nisam bila od drugog mjeseca. Frendovi dolazim! To je ono što najviše fali. Druženje sa starim prijateljima. Telefoni uvijek rade i fala Bogu da ih je. Duša je uvijek puna. Al ipak jedva čekam da sjednemo i da priča potekne. Zna se što su prijatelji. Napuniti ću baterije, pa malo odšetati gradom i vidjeti ludnicu po starim ulicama i vjerojatno (već znam) nakon par dana čekati kad ću se vratiti jer moj je dom zna se gdje.

Volim vidjeti stara mjesta gdje sam nekada izlazila kao srednjoškolka, a i studentica. Bilo je ludo i nezaboravno. Uživajte u tim danima. Oni se stvarno pamte i urežu se u sjećanja. Izvadiš ih po potrebi za red smješka na licu. No i svaki drugi dio života nosi svoje uspone i padove.

Bila sam i na lignjama. I ja sam čak ulovila tri. Juhu...! Lijep je to osjećaj kada zategne. Društvo za zaštitu životinja nemojte me na odstrel. Sve je to prirodno.

Dosta priče. Djeca su u krevetu pa mogu i ja danas malo ranije u horizontalu da se pripremim za put. Uživajte kao što ću i ja uživati. Kad se vratim ispričati ću vam o ljubavi svog života i prstu sudbine.

Dobra ti zabava! :)

Uživaj...hvala na čestitkama.Kiss:)))

Da, život u velikom gradu ima svoje prednosti pa i mane kao ustalom i život ovaj ovdje na otoku. Još dok sam studirala imala sam kolegu dalmatinca koji me s vremena na vrijeme zezao da ću ja sto posto završiti negdje za dalmatinca jer sam toliko zaljubljena u svoj grad, sa dozom ironije odgovarala sam ni u ludilu. A eto on je ostao u gradu, a ja odletila na jug. No od kada sam ovdje bitno su mi se promijenili prioriteti i ciljevi u životu. Nekada mi je bilo nezamislivo da živim negdje gdje za djecu nema mogućnosti dodatnih hobija- od učenja stranih jezika, plesa, glazbe, odlazaka u kazališta i sl. Tu postoje neke male mogućnosti da se djete nauči određenim obvezama te da se vidi i za što djete ima volju. Međutim zar nije život i odrastanje samo po sebi jedan kompliciran proces. Obveze će im doći same od sebe. Neka odrastaju i uživaju dok mogu. Pitam se da li sam ja kvalitetnija osoba zato što sam od malih nogu učila jezike, pa tečaju tu .. pa jedan tamo. Da upoznala sam i puno različitih ljudi od kojih su mi neki i danas dobri prijatelji. No cijeli život je jedno istraživanje. Živim sa onim što nam je tu ponuđeno.

Nekada sam jedva čekala ljeto da ljudi počnu dolaziti te da se nešto i počne zbivati. Koliko god i moja obitelj dijelom živi od turizma toliko jedva čekam da se sve ponovno stiša i uđe u kolotečinu. Djeca su mi mirnija, nema brujanja, galame.

Ponovno smo svi okrenuti jedni drugima. Za sreću je potrebno malo. Znala sam da dolazim u nešto sasvim drugačije. Međutim mijenjajući svoje zahtjeve i prioritete uklopila sam se u ovu zajednicu. Mijenjati druge ili čekati da se sami promjene zbog mene, to bi trajalo cijelu vječnost a rezulatata niotkud. Malo promijeniti i prilagoditi sebe, a ne izgubiti se to je pravo bogatstvo i za vas i za ljude koji vas okružuju

Idem u šetnju. Dan je prekrasan i nedelja je. Šteta bi bilo ostati u kući. Udahnuti ću još malo ove blagodati. E da, bolja polovica je noćas uhvatio velikog zubaca (7kg) pa je sav u prepričavanju ribolova. Kralj je.

vidim da si nova, pa ću ti poželjeti dobrodošlicu :) ne živim na otoku, ali živim uz more (doslovno uz more) i znam na što misliš da kažeš da jedva čekaš ljeto i ljude... :)

Upravo je ugodno doči kod tebe na kavu...tako smirujuće...čak osjećam miris MORA.Kiss:)))

Sve si jako lijepo opisala.

:)

Kako već rekoh. Kao ptica selica preselila sam u južne krajeve. Nije da nije bilo suza. Bilo je, ali su one brzo i prošle. Ljubav je vodila kolo i sa toliko mojih godina znala sam u što se upuštam. Sada nakon 6 godina znam da sam napravila dobar preokret u svom životu. Potrebno je samo reći sad i učiniti taj veliki korak, kao što je preseljenje, promjena posla, odlazak od obitelji, prijatelja. No kažu da su promjene dobrodošle.

Prijatelji često kažu da mi je to potez života. Sa fakultetom i dobrim poslom došla sam na manji posao gdje diploma stvarno ne igra uloga,al ionako sam faks završila sebi iz gušta,a ne drugima pa neka ga. Sada još uvijek na drugom porodiljnom.

Moj dom je sada tu, u malom mjesto na moru, gdje zimi ne vidiš ni pasa kada zapuše ona poznata bura. Ali veselim se kada znam da će mi djeca odrasti u ovom plavetnilu. Bura ti dotakne svaku kost. Počela sam je poštivati jer je moćna i nije lako slomljiva. Nekada sam je se plašila, a sada obučem klince i šetamo barem po ure da nas dobro propuše pa uđemo u toplinu doma preporođene.

Uživajte u svakom trenu. Stvarno se može!

Ja obožavam BURU...daje mi snage, poleta...pozitivnu energiju...raspiruje teške misli...prekrasno...dobar si izbor napravila...JAKO DOBAR.Kiss:)))

He, he, ima se tu o čemu razmišljati... I ja sam odrasla uz buru, i ne mogu zamislit život bez nje, ali ipak u velikom gradu. Moja je mama opsjednuta kvalitetom škole u malim mjestima... A opet, uz tebe, što im može faliti? Mog tatu je, kad je imao 8 godina, bura u Bakru digla u zrak pa je nona okolo molila ljude da ga ulove. ;)

Uživati u moru i od mora eto to ja sada radim. Nekada sam bila samo turist. Dođoh, vidjeh, okupah se ali.. Prije nekoliko godina postala sam stanovnica jednog lijepog otoka. Nikada nisam mislila da će mi goditi mir, tišina. Živjela sam ubrzano baš kao što se živi u velikim gradovima. Kada sam došla moja me bolja polovica zvala da idemo barkicom loviti lignje. To mi je bilo smješno,ali sam bila sva puna elana pa sam jedva čekala veče pa da i to isprobam. Kada smo se vratili u luku nakon dva tri sata bez ijedne lignjice, moj se (sada) muž smijao, a ja samo što nisam grizla. Pa koji je to gušt stajati tamo na moru i čekati, čekati ... a ono ništa. "Ribarska sreća je takva, a ti si preživčana i sva pod stresom da bi osjetila ono što ja osjećam" rekao je.

Sada nakon par godina naučila sam da se sve stigne. Kada odemo na lignjarenje uživam. More te stvarno ponese. Velika je njegova snaga. Dođe stvarno kao melem i terapija protiv stresa. Nije mi ružno samo biti sa njim u tišini osluškujući valove i poneku barkicu koja se premješta da bi bolje ulovila ribu. Nisam ni slutila da je more lijek protiv stresa i užurbanog života. Tko ne proba ne zna, a tko je probao zna o čemu pričam.

Beba mi plače. Pozdrav

Oooh, dok pijem čaj, imam osjećaj da ću uživati na ovom blogu... ;)

I ja, i ja...divno si opisala o ribarenju...to je stvarno prekrasno...PROBALA više puta...Kiss:)))