pet minuta uz kavu

ponekad se pitam kako nam to uspijeva.. u današnje vrijeme moramo biti jako spretni i snalažjivi pretočiti ništa u nešto ili obrnuto.. .svi smo u stisci sa vremenom, onda dolazi stiska sa novcem i tako u nedogled... troškova milijun a love niotkuda... stalno prebacivanje iz šupljeg u prazno... mislim da je danas život toliko skup i svake godine ide na više..

sve vodi na to da će ova država uskoro imati još više socijalnih slučajeva, a ne da će biti lakše.. nisam od onih koji nemaju, a niti koji imaju .. jedna sam od rijetkih u današnje vrijeme koja još živi kao neka srednja klasa koja se uvih zadnjih godina igubila ili se gubi sve više.. postoji oni koji imaju i oni koji nemaju i gombaju se svim sredstvima... krediti... zaduženja na druge načine...

da li itko od vodećih struktura razmišlja koliko nam je zaista mjesečno potrebno za jedan kvalitetan život... ne mislim na rasipanje... mislim na nešto normalno.. hrana, režije, djeci sitnice potrebne za život ... barem jedno putovanje godišnje sa obitelji ili sam svejedno...normalno krov nad glavom.. mislim da tražim realno ..ništa previše.. ne trebaju mi vile.. auti sa konjićima...mislim na jedan normalan kvalitetan život...

ah ..sunce proviruje iz te magluštine...odoh u šetnjicu .... valjda će mi razbistriti um i smanjiti živčanost...pozdrav..

snaga ljubavi...

bilo je to kao jedna ona u romanu...nakon burnog pada desila se i meni..iako nevjerni toma pružila sam si šansu..pružila sam nama šansu i nikad požalila..bio si mlađi zaljubljen do ušiju... ja pomalo ranjiva zaljubljena isto..bili smo odrasli, a kao djeca.. jedva dodir ruke.. drhtaj svakim idućim .. klupica uz more.. naše ispovijedi... daljina nas djeli...ali uz astronomske račune, minuse na karticama, putovanja u dva smjera održali smo i rasplamsali našu ljubav koja kao da je oduvijek čučila tu u prikrajku i čekala na nas dvoje...nešto naizgled nespojivo - spojilo se.. čekali smo godinama, prijateljevali, gledali se iz prikrajka, nadali se da ćemo smoći snage i uploviti zajedno u taj smiraj...poklopilo se...imamo svega i uspona i padova.. ali znam da smo zajedno .. to je bit svega.. .volimo se iako ponekad šutimo..problemi...sreća ...dječica...sve nas veže i iz dana u dan još više povezuje...mislim da sam stvarno sretna osoba jer imam tebe ...i one male...i neka tako ostane ... koliko najdulje može..

eto u ovo jutro dok moji još sniju... gledam kroz prozor more .. galebove.. slušam njihovo karanje... sunce je već visoko gore... dan obećavajući .. ja u sjećanjima.. lijepim...dooobrooo jutrooo..:)

prekrasan dan. .početak vikenda...do nedavno nisam razmišljala na ovaj način i svaki dan mi je bio podjednaki .. sada žudim za vikendima i bivanjem sa dječicom cijeli dan... više se niti ne šetam s njima niti išta zajedno radimo osim ono malo kada uhvatim vremena između ručka za idući dan i njihovog spavanja pa se malo izludiramo.. ali to je tako kratko i malo.. osjećaj kao da im uskraćujem puno toga.. a one naravno da su me sada još više željne...

sada vidim kako je to vjerojatno u gradu ali i kod onih koji nemaju u blizinu bake i dede da čuvaju.. ja sam to riješila sa bakom.. vrtić mi je predaleko i neisplativ jer radim na sasvim drugoj strani u drugom mjestu i onda bi dobar dio plaće otišao samo na gorivo.. kako je bilo mojima.. nisu ni auta imali .. ni blizine svojih da makar uskoče.. vrtić na drugoj strani... teta koja nas je čuvala imala je već veliku djecu pa joj ni živčeki nisu bili baš bog zna kaj. .ali nije se moglo birati... hvala bogu pa je ipak bilo nekoga ko je bio voljan nas čuvati.. a poslije sam sama išla kod te tete jer je seka išla u školu... sjećam se da je mama odlazila i plakala jer sam naravno ja plakala i molila ju da ostane doma... sada vidim što je to..

valjda ću za vikend uhvatiti koju zraku sunca i prošetati se plažom...ubrati koju ljubicu u portu ili koju grančicu mimoze da mi unesu ljepotu u kuću ... pozdrav

ludilo..od posla ni glavu da dignem.. ali dobro.. sada dok se sve stvari ne poslože će biti tako kako je..

nikako da do kraja ispunim svoje želje vezano za oslikavanje na staklu.. imam volju veliku.. želju, ali vremena nikako!! stalno mislim e sutra ću, ali moja dječica su oko mene staaaalnoo.. pa onda mislim kada odu spavati, ali to se sve sada odužilo tako da se i manja stalno budi i opet ništa i tako iz dana u dan.. želim vidjeti kako će to ispasti i imam li smisla za scenarij koji mi se odigrava u glavu... toliko mi se toga vrzma.. nisam ni prije ništa stizala..a sada duplo ništa (znam da je to opet isto ništa ali to tako kažem) ..

užasno sam još uvijek osjećajna i sve me duboko pogađa pa se nerijetko rasplačem na svemu i svačemu..film.. scena u reklami..novine..blog..ljudske sudbine su stvarno svakojake i kad pomislim teško mi je naiđem na nešto što me toliko pogodi da ne mogu ni zamisliti kako je toj osobi... nadam se da me to još hormoni od porođaja drže .. valjda neću stalno biti tako cmoljava...

prelijep je dan... pusti pusti modu.. mozak ću uskoro staviti na stranu i uključiti fizikaliju za dječicu...pozdrav:)

Pa eto jutros mraz i sklizava cesta.. auto samo što nije odlepršao u ovo naše polje..

posao ko posao..kao da nisam ni otišla.. sve isti problemi.. isti ljudi šute.. isti harače.. na zapadu ništa novo.. moje zvijezdice doma nikako da dočekaju da mama dođe kući..njima se taj djelić života skroz promijenio.. pa tako manja ne želi više spavati kako bog zapovijeda jer ju je vjerojatno strah da ponovno ne odem ... nadam se da će se i ona s vremenom naviknuti.. inače sada mi ovo čak i bolje odgovara od onog stalnog bivanja u kući..vidjeti ćemo što ću govoriti kroz mjesec dva koliko sam si dala vremena da doslovce odlučim što ću ... raditi ili ostati kući odgajati dječicu i povremeno raditi ono što me veseli..

bura je zapuhala...njezin hladan dah osjećam misleći na to kako bi bilo dobro prošetati se lungo marem i malo staviti mozak izvan funkcije... more ima svu mješavinu mirisa potrebnih da se potpuno očistiš i zaboraviš bar na tren na svu užurbanost i posvetiš se njegovoj dubini i tajni koju nosi svaka njegova kapljica....uživajte ... dišimo ... sunce je ... bura je ... život je...

još od svadbe u uhu mi ostao savjet jednog prijatelja mog muža koji se tek nedavno odselio u moj rodni Zg .."čuvaj ženu sada mi je tek jasno što taj zg znači njoj jer je i meni postao puno više od grada posla i novog života"...nešto prije pola godine postao je stanovnik mog grada zajedno sa svojom ženicom i dječicom...toliko mu se to svidjelo da jednostavno niti ne pomišlja na povratak u svoju rodnu Ri...

ne znam .. ponekad me ali stvarno samo ponekad uhvati nostalgija za mojim zavičajem.. ma nismo daleko.. danas sjedneš u auto i već si na kavi gdje hoćeš.. ali mala su djeca.. brojne obveze.. ne stigneš se ni okrenuti a već si godinu starija.. pitam se da li će moja djeca imati dovoljno toga što sam imala ja kroz svoje odrastanje... ovdje je blaženi mir.. nema strke.. nema naguravanja.. prevelikih prepucavanja.. sve je sporije... ali .....kao i uvijek...ali..znam da sam sretna što sam uspjela i u ovoj maloj sredini sebi napraviti lijep život... prilagoditi se ... ali to nikako ne znači da sam skroz okrenula stranicu povratka.. tko zna.. možda jednog dana djeca odluče napraviti rez i odlepršati u taj moj grad... pa onda opet odlepršam i ja .....

malo sam večeras nostalgična ali tako je kako je ... moje zelenilo zamijenilo plavetnilo...pozdrav...

da počela i ja raditi... dok se sada sve stvari ne poslože nemam vremena ni za što...

prvi dan sam bila totalno zbunjena.. od kuda krenuti .. što ... ipak sam malo oduljila ovo porodiljno..uglavnom sada je već tako tako .. jedino što me muči ono majčinsko : pa jadna moja djeca ja idem raditi, a ona nekako više nemaju svoj red ni spavanja ni jela ..ništa.. ali nadam se da će mi to vremenom sjesti.. ionako je to samo u mojoj glavi..

drago mi je s jedne strane što sam napokon malo u žiži zbivanja.. ali iako ima mnogo pluseva ima i minuseva kao i svugdje... vidjeti ćemo .. ako ću moći sve uskladiti ok.. ako ne vraćam se doma svojim manjim poslovima ali nekako već budemo...

dan je prekrasan za šetnju uz more.. malo još puše burica ali nema više one jačine..danas ću cijelo popodne proboraviti uz plažu i na suncu.. obećala sam skupljati školjkice većoj..mislim da je more izbacilo dovoljno za uživati u ljepoti...pozdrav

subotnja  veselica je prošla odlično.. bend super... isplesali smo se do ludila .. ispričala sa frendovima... i sve u svemu odlično .. jedino što je ta kiša prala sve do hotela ... zamjerka na hotel koji ima 4 zvjezdice ali ne i osigurano parkiralište za sve sobe,a kamoli za nas goste restorana hotela... sva sreća da smo do hotela došli sa frendovima domaćinima inače da je moj vozio on ne bi tražio parkiralište jer nije ne zna gdje ni kako već bi po gasu i natrag u svoju domaju... .ha ha...to bi bilo veselje

malo smo se jučer odmarali ... dječica kod nona... i tako jedan lijep vikend usprkos kiši.. žao mi je što nisam ostala i na karnevalu.. ali ne može se sve.. druge godine možda ako ne odem u svoj kraj na naš nešto manji karneval ali meni srcu prirasao Samoborski karneval....

rijeku volim iako sam bila u njoj svega nekoliko puta... kada uhvatim malo dana uvijek ja u  svoju unutrašnjost.. ali dobro.. koji put vrijedi obići i druge krajeve ... e da i uskoro ja na posao... konačna odluka .. i to još ovaj tjedan...

javim se .. pozdrav...

nikako sve napraviti... šetala sam danas uz more a ono prelijepo .... mirno tiho.... kao da nešto sprema .. i ono kroz par minuta dignuo se vjetar ... oblaci počeli spuštati svoje biserne kapljice i gotovo .. idila mirnog mora gotova... počelo jugo..........

nekada bude sve postepeno.. ovako kao da je ljetna nevera.. ali neka.. kažu bolje sada nego u ljeti da bude svega... ma zrak je predivan .. malo sunca i šetnjica lungo mare.. ljudi niotkuda svi se zabili u kuće u toplo.. ono što se mora otići malo raditi i brzo kući.. a kada sunce zasja svi odjednom vani.. ruže cvatu cijelu zimu .. pogled na lijevo evo pridošlica ... i znate što.. ljutnja me opali .. beru cijele grmove kadulje(slavulje) u velike vreće i trpaju u auto.. nepoznati ljudi.. ne vidim ni registraciju.. pa zar nisu mogli ju ubrati malo sa svakog grma nego odmah iskopaju sve tako da kroz par godinu niti toga nemamo...ajme kakvi smo sve bi na brzinu i ništa dugoročno.. što ćemo ostaviti svojoj djeci.. ali to je post za sebe

dođoh u kuću jer sam toliko bila izvan sebe da više nisam mogla nastaviti svoju smirenu šetnjicu...sutra će valjda biti bolje... e da dragi riječani dolazim u vaš grad .. pirujemo u dan karnevala ... sutra...pozdrav...