pet minuta uz kavu

pa evo nakon napečenih kolača, počiščene kuće i u očekivanju Godota (svećenik nam dolazi već tri dana pa nikako) da napišem par riječi dok se ptići ne probude...

svi rezimiraju svoje uspješne ili manje uspješne godine... pa onda da i ja par riječi , ali ja samo jednu dvije ostale su mi stvari bile uobičajene kavko vam ne bi bilo predosadno čitati moje novotarije....eto naj naj..

 ..u ovoj godini je da sam po drugi put postala mama i to početkom godine tako da je moja ptičica sada već navikla na ovu gungulu koja ju je dočekala na ovom svijetu i već lijepo svojim nogicama prati seku u svojim pohodima.. bilo je tu još nekih stvarčica poput učenja novog jezika (samo osnovnih stvari za sporazumijevati se), novog ručnog rada, osmišljavanja suvenira, dočeka i ispraćaja turista, upuštanja u još koje kakve ludosti (kako bi moja mama rekla "od tebe se može svašta očekivati")..uglavnom jedna lijepa godina... bez bolesti i nadam se da će takva biti i iduća i iduća ......roditelji koliko toliko zdravi....prijatelji također na okupu (hvala Bogu da je tako-prijateljice uvijek si mi u sjećanju)...

pa eto mislim da je to najkraće ... puno toga se izdogađalo vezano za naše malo misto i moje bivanje u njemu.. puno toga želim napraviti.. puno stvari koje jednostavno ne stižem u ovih 24 sata od dana... ali sve u svoje vrijeme...

želim vam svima puuno zdravlja, ljubavi, osmjeha i razumijevanja u novoj godini koja je za koji sat tu....onima koji bi željeli okrenuti novi list neka smognu snage i okrenu ga.. onima koji su zadovoljni postojećim puno takvih godina još.. a onima koji bi htjeli malo više love "nije u šoldima sve"... ma zezam se bez love se ne može ništa a opet ne treba ni previše da ne oholimo...pozdrav i pusa svima ... čitamo se i u narednoj godini

Lijepo je što makar za ove blagdane posjećujemo jedni druge i čujemo se sa nekima sa kojima se nismo čuli dugo, dugo.  
Dan mi preleti poput vjetra i nekada imam osjećaj da sam se tek probudila a eto već noći.  A toliko planova za taj dan koji je već prošao.Tako da se telefonski čujem sa prijateljicama ali vrlo rijetko, a sa nekima nikako. Rođendani, Božić, Uskrs. Sve se svelo na to. A Bogu hvala da je i tako. Jer inače ne znam kako bi išta više znala o njima i oni o meni. Svi smo u svom svijetu. Okruženi ludilom. 
Nadam se kad djeca malo odrastu da ćemo se svi malo više družiti. Ovako kada svi imamo malu djecu nikako da se dogovorimo za neki sastanak.  Za lijepoga vremena još nekako funkcioniramo jer mi mame letimo van u šetnju pa se sretnemo u parkiću pa se eto i vidimo. A ovako zimi..... svaka beba spava u drugo vrijeme i to je to...

Kroz blagdane se nađemo, popričamo, nasmijemo se, opustimo...dječica se igraju na tepihu dnevne sobe...skviče... ruše se ... tuku.... i tako dok nas živčeki služe.. a onda razlaz.. U 8 je već kasno... Do idućeg blagdana ili lijepog vremena. Pozdrav..

bilo je prekrasno... crkva.. lijepa propovijed.... jaslice... moje manje u mom naručju ... veće u očevom .. i to je to... uz buru koja je brijala vani... u srcu i oko njega toplina koju se nadam da ću osjećati uvijek...

Božić je stvarno prelijepi blagdan.. istinski iskonski.. malo djetešce... život... ljubav.... obitelj... moji ptići..ma suzne oči su mi bile cijeli dan, a ni danas nije puno bolje... ovaj mir .. spokoj ... moliva.. .neka budu uvijek uz mene i moju obitelj... uz moje najdraže... sve prijatelje ... poznanike... one koji me čitaju.. one koje ja čitam.. one koji i ne znaju ni da postojim, ali neka osjete ono što ja sada osjećam...

ugodni vam blagdani...

uf uf... ove dane mi je stvarno ludo... ne snalazim se najbolje... nekako su sada dvije damice oko mene .. svaka traži svoju pažnju.. ja pospremam.. pa malo kolači... pa bih sve... a onda ispadne ništa...

valjda će nakon blagdana biti bolje.. nemam vrmena ni za što ... žao mi je što vas sve više ne čitam onoliko koliko bih  htjela ali jednostavno nemam kada.. dan mi prekratko traje... ma glavno da skoknem i pogledom dotknem koji vaš post i priču....

puno pozdrava... i uživajte....

Juhu..evo napokon osvanuo lijep sunčan dan bez daška vjetra...bura pa pa....puhala si ovaj put dosta dugo i pokazala svoje zube... vjerujemo ti ali daj se malo primiri.....

Današnji dan sam odlučila malo porediti kuću pred novu godinu. Moja baka je uvijek govorila da se treba cijela kuća očistiti- od kuhinjskih elemenata do pranja robe u ovoj godini. Ne smije ništa prljavo u Novu. Tako da ja sumanuto čistim (iako ne znam čemu jer djeca opet sve razbacaju), ali makar znam da sam sve prošla sa krpom. Na staru godinu gledam da opere zadnja mašina rublja (naravno da nije zadnja jer onda svi navru u kupaonu te je opet sve zamazano), ali bar mislim da je tako.... A da li obući nešto crveno za doček pa da nam cijela Nova bude u ljubavi i sreći....A ono obavezno - za Božić na jelovniku purica, guska ili patka (ovisno o trenutnoj inspiraciji mog dragog mužića) jer zna se "perad ide nogicama unatrag te ostavlja u toj godini sve ono što je bolje da se zaboravi". A za Novu godinu obvezno odojak ili janjetina jer "oni nogicama idu naprijed". Znači sve loše ostavljamo za sobom, a čeka nas samo dobro.. 
Prema bakinim naputcima tako sam odrasla i tako sada u tom tradicijskom ruhu odgajam i sama. Ima tu puno praznovjerja i znam da kao katolikinji i ne bih možda trebala tako. Ali ja to doživljavam kao nasljeđe i tradiciju koju poštivam. Vjerojatno je tako i u mnogo drugih obitelji.

Krpica sama klizi. Idem dok se moji vrapčići još ne probude.....Pozdrav:)

lijepo je sjediti u toplome i gledati vani more kako se pjeni...bura njiše grane.. sve je bijelo....sol..sol...

no sve sudbine nisu tople... grozno je kako neki ljudi žive .. ponekad se pitam pa kako je i uopće moguće u ovom stoljeću da netko živi na taj način, a onda kada čuješ priču iz ustiju tih nesretnih ljudi shvatiš da su tragičari spleta nesretnih okolnosti koje su jednostavno izabrale njih.... užasno je kada vidiš kako se muče kako svaki njihov pokušaj da ustanu pada u vodu... kao da privlače samo tugu... ne znam kako mi kao država ne možemo neka sredstva odvojiti za njih.. ne samo kroz socijalnu pomoć već na neki drugi način... potrebno je da ta sredstva dođu u stvarno dobre ruke... svi smo već pomalo skeptični od globalnog darivanja koje ode u tko zna čije ruke...

mislim da bi svi mogli odvojiti tanjur hrane, komad kruha, par kuna, jabuke... ma tko zna koje sitnice koje bi tim ljudima i te kako dobro došle ali naše organizacije koje bi se trebale baviti prikupljanjem sličnih stvari baš i ne funkcioniraju.. pa čak poneke ne žele ni staru odjeću... kako onda dalje...znamo sve .. svima nam je teško .. svakome na svoj način ali kada vidiš da netko skroz potone postaneš jako, jako tužan, zabrinut...ne znam što bi rekla...

nadajmo se da će u novoj im biti puno bolje... iskreno ne znam nikoga sa takvim stanjem pa ne mogu direktno pomoći... ponukala me tema iz Latinice...pozdrav...

Bura po tko zba koji put pokazuje svoju snagu..A more... kao da mu je bilo dosadno da stalno po njemu plove, ribare... pa sada uživa zajedno sa vjetrom u nekom svom miru...

Čak je i kod nas na otoku jučer padao snijeg... svi smo se veselili a naravno najviše djeca.. odmah mi se sjećanja vrate na moje djetinjstvo... sanjkanje... padanje,  grudanje... zamrznute noseve... topli čaj.. tatine sendviče...prelijepo djetinjstvo koje bi poželjela svoj djeci. Nekako u ovo doba godine postanem presentimentalna i navru mi suze na oči na spomen i lijepih i tužnih stvari... nekako sam za blagdane uvijek emotivka...

Blagdani su da se provedu sa obitelji.. sa onima koje volimo i koji nas vole.. nikako sam.. sjećam se jednog Božića provedenog u bolnici..i...bilo je kako je bilo... znam samo da nikome nije lijepo tako dočekati Božić i nitko ne bi smio biti sam...

Grijte se ... uživajmo dok možemo....:)

uživati u životu... veseliti se svakom novom jutru... svakoj ptici u letu ... svakoj zraci sunca ili kapi kiše.. malo se ljudi doista vesele ovim naočigled malim stvarima.. kada spoznaš sebe i shvatiš što te zaista čini sretnim uvidiš da je to ono pravo iskonsko koje je uvijek oko tebe...

nekako od kada sam preselila u ovaj kraj druge su stvari počele dobivati na važnosti... U Zg sam živjela za to da završim faks, dobro se zaposlim, ugodno živim, imam kuću - auto...ne kažem da sada mislim da sam pogrešno željela ili planirala.. pa sve od toga sam i ostvarila.. ali ovaj spokoj i mir u sebi nisam prije nikada osjetila... kažu misli pozitivno... djeluj takvo... ne shvaćamo koliko naš osmjeh stvarno može promijeniti ljude oko nas...tek nas neki  loš događaj, neka bolest može dovesti do stanja kada počnemo zaista cijeniti ono što imamo....

tako malo treba da budemo sretni.. evo prošetala sam lučicom..a ono miris bora... šum mora koji udara o kamen...bura u naletu donosi miris zime..kaići poredani čekaju da odu na pučinu i naprave đir...galebovi mirno sjede na krmi koće i odmaraju pred večernji let...teta Kate kroz prozor tresa stolnjak na kojem je pravila kruh... miris gradela...pokoji kos sa svojim veselim cvrkutom... i naravno dječica koja oko mojih nogu plešu samo njima znan novi ples.....uživajte..:)

Lijepo li je ovo vrijeme prije Božića.. već se pomalo pripremam za taj lijepi blagdan.. pšenicu sam ove godine posijala ranije pa mi je sada već skoro za žeti.. ha ha .. do Božića će već požutjeti.. ali prošle godine sam posijala kada se sije i ništa ni klice... i eto ... izgleda da će ovaj bor biti bez pšenice ali iz drugoga razloga..

Moram se malo nadovezati na post od natuknice i reći par riječi koje ja mislim o nekim učiteljima i školama... općenito je susatav ok i stupanj obrazovanja i znanja koji se stječe je zadovoljavajući .. jest da danas mislim da učitelji svakako daju osnove i od njih sve kreće ali roditelji moraju također dobro zagrijati stolicu i sjediti sa svojim đacima... u moje vrijeme moji nisu ni znali što učim u školi a kamoli da su sjedili sa mnom ili braćom... sada vidim da sestra iz godine u godinu sve duže i duže sjedi sa đacima..

Gradivo je možda ipak preopširno iz nekih predmeta i mislim da nije u redu da se djecu opterećuje sa nekim stvarima.. evo primjera... znamo svi da se lektire u globalu ne vole čitati.. ne kažem da to sva djeca ne vole ali općenito slušajući je tako.. i onda kad već ne vole ni lektiru koja je iz materinjeg jezika profesorica iz engleskog da im zadatak da pročitaju i napišu lektiru iz engleskog jezika....kniga nekih pedesetak stranica...i sada ja pitam djecu koja jedva da imaju dva i tri koliko će njima trebati da to samo pročitaju.. a uz ostale predmete koje isto moraju učiti smatram da je to od učiteljice iz engleskog bilo previše.. ipak su oni samo osnovna škola.. da je jezična gimnazija ok...ovako protestiram...pozdrav

lijepo smo se smjestili na trosjed moja bolja polovica i ja i napokon odmaramo stavivši anđeliće na spavanje..

evo danas sam razgovarala sa jako dobrom prijateljicom koja je naravno ostala živjeti u mom gradu, osnovala obitelj, zaposlila se.. nekada smo imale dogovor mi frendice sa faksa da se ,bilo kako bilo barem jednom mjesečno nađemo na kavici i dobro se ispričamo... i to je funkcioniralo dosta godina ... bilo je odlično.. jedva smo čekale da se vidimo.. između toga bi se čule ali ipak kada smo se vidjele to je bilo to... pa onda ne znaš koja će prva pričati.. jedna drugoj smo uletale u riječ .. bilo je smjeha .. orilo se .. liječile smo si duše .. sakupljali energiju za dalje.. mogle smo sjediti satima i još nam ne bi bilo dovoljno.. svaka je imala još nešto.. ali obveze su obveze..

sada smo se raselile..a nekih od nas na žalost više nema.. čujemo se mi telefonom i to je fala Bogu isto lijek za dušu.. ali fale nam one zajedničke kavice.. one male spletke .. šetnjice..dogovori u  koji kafić danas..što si to kupila...   ...život je takav... dušu liječimo telefonski...postovima....mailovima...pozdrav...:)

napokon da i ja dođem na svoj blog.. nikako se nisam mogla ulogirati..i sada sam napokon prošla...baš mi je falilo društvo ovih dana sa bloga..neke sam mogla komentirati ali većinu ne..

moje zvjezdice su naravno opet prehlađene pa se opet ne spava, a i preko dana je ludilo..nekako u zadnje vrijeme ništa ne stižem..sada pred kraj školske godine moje nećak je učestalo počeo dolaziti na instrukcije tako da mi dan prođe u hipu..evo jučer nisam niti uključila kompjutor, a imala sam i problema sa nekakvim virusima.. nadam se da sam ih se riješila..

jučer je bio Sv. Nikola i bila je jako lijepa predstava za klince.. prekrasno..mi u malim mjestima smo presretni kada naši nešto tako organiziraju jer i nama odraslima to fali.. nije da sam u Zagrebu stalno išla u kazalište ali sa vremena na vrijeme.. sada je to isključeno..zato kada se nešto ovako događa svi iskoristimo priliku i bilo je prelijepo... a osmjeh dječice nešto nezaboravljivo i nezamjenjivo....hvala svima što su nam uljepšali nadolazeće dane....:)

rečeno ili ne imam potrebu da opet to iznesem u svom postu...

živjeti od danas do sutra i boriti se za svaki komadić sebe ispod ovog neba.. ne izgubiti se u tom labirintu iz kojeg izlaza nema...život ti napravi puteve iz kojih ideš u nove, nove i više ne znaš što bijaše na početku.. ponekad je zanimljiv, ponekad tajanstven, a više toliko težak da bi rado krenuo nogom unatrag i izbrisao jedan dio puta ali labirint ide dalje.. povratka nema.. kao neka zakulisna igra.. ponekad se osjećam kao ulovljena u paukovu mrežu pa se koprcam i samo još više ljepim, a tada nakon nekog vremena me opet nečija ruka izbavi iz toga... zahvalna sam toj ruci koja je tu baš onda kada je najpotrebnija...a ponekad misliš da ti nitko ne može pomoći jer je sve u tvojoj glavi...

pitam se zašto je tako komplicirano kad bi trebalo biti jednostavno...zašto kada ti krene lijepo mora doći nešto što te klepne po glavi...zašto iza sunca dolazi kiša ...pa kada bolje razmislim i kiša je nekom lijepa...ali zašto....pozdrav...