pet minuta uz kavu

pa živote kako si ponekad nedokučiv... kako ta djeca sama odlučuju o svojim sudbinama..

jučer sam naravno po tko zna koji put nećaku pokazivala engleski i još ponešto.. taman je sada u fazi puberteta.. popustio u školi..dobio simpatiju.. više ga zanimaju aktivnosti izvan škole.. inače je bio odlikaš ali sada je u pola školske godine uspio pasti za više od jedne ocjene.. sestra je van sebe ... ma i zato što ocjene nisu više blistave, ali najviše zbog toga što više ništa ne može reći da se prije toga ne zapita da li mu smije reći jer nakon ovih u zadnje vrijeme sve učestalijih nemilih događaja sa mladim ljudima koji sami uzimaju sudbinu u svoje ruke i tko zna zbog čega napuštaju borbu za život...ne zna više kako pristupiti i što zaista reći.

u ono moje vrijeme i pedagozi su imali u školi veliku ulogu... sada se i profesori boje išta reći... ponekad se djeca ponašaju baš kao da se natječu tko će biti gori, glasniji, zloćestiji.. kako moj nećak kaže "ma znam da sam živ ali nisam baš najgori ima ih i gorih". Svega svjestan i opet sve na svoj mlin. Kako se postaviti. Kako danas biti roditelj......gdje je nestalo bar malo one bezbrižnosti ...pozdrav

pRvo svima zahvaljujem na idejama nešto ću već iskombinirati..cvijet obvezno, a ostalo vidjeti ću od trenutne inspiracije...nešto od navedenoga voli nešto ne...

inače volim darivati,a naravno volim i kada mene darivaju.. nikada nisam tražila dar za dar i ne treba mi samo rođendan i Božić da bi nekome bliskom nešto poklonila... volim biti pametna i sjetiti se nečega iz razgovora pa onda kad naletim u gradu baš na to sreći nema kraja.. volim izmamiti osmjeh makar na tren..ne volim preskupe poklone jer ponekad ne znaš da li ih isto takve moraš vratiti ili ne.. oduvijek sam za male poklone...dobro omakne se ponekad i nešto veće ali ne nužno...ovisno o situaciji, prigodi i trenutnom stanju novčanika..svojoj dječici kupujem manje pokloniće..želim da znaju što znači poklon ali i da cijene darivanje a ne veličinu i težinu poklona...vidjeti ćemo da li ću u tome uspjeti..

E pa laka vam noć. Dan je opet bio dug. Sutra me čeka što šta. Pozdrav...

uskoro mi je sestri rođendan pa ni sama ne znam što joj pokloniti..nekako u zadnjim godinama više poklanjamo neke praktične stvari koje su u stvari ponajviše namjenjene radu tipa usisavač, pegla, razna kućanska pomagala .. ili nešto više za nećake...toster za sendivče... više kao da ne znamo darivati baš tu osobu ili smo jednostavno postali praktičari..

Kada ju pitam da li hoće parfem..."pa znaš da mi parfem traje  stoljećima"...ili maskaru..."pa kada ju ja koristim"..ili torbicu.."pa to kada odem u grad nosim samo novčanik" ... i tako u nedgled. I tada se prisjetim da mi je i mama ista, pa možda i ja. Već sam joj najavila koju bi zdjelu za rođendan. Nekada sam se veselila ružu, majci .. a sada sve se svelo na praktičnost.

Doduše ja još uvijek volim dobiti koju ružicu i to od moga mužića. On ju makar negdje usput otkine i donese. Sreća da ga nitko još nije uhvatio.....kiss..:)

oTIŠAO i ovaj važan dan za Hrvatsku... vidjeti ćemo što će biti.. i tko će nam voditi državu.. neka bude kako bude..

Vrijeme je pretoplo. Šetnjica uvijek paše ali nekako je vlažno pa me moje "stare kosti" pomalo bole. Stvarno osjećam ovo jugo. Nekada sam se svojoj baki smijala na njezine nagovještaje vremena.. a sada sam ista možda još i gora..otkada sam imala neke operacije osjetim svaki šav..

Ali neka doći će i bura koja mi bolje odgovara, ali je i hladnija pa mi i nije predraga. Mene nikako zadovoljiti. Ha.. More je prekrasno ali pomalo tajnovito.. Ma ljepota ga jednostavno krasi bilo kako bilo. Obećala sam malenoj da ćemo poći sutra na šetnju skupljati školjkice pa ćemo vidjeti. Pozdrav...

Odličan dan.. napokon ja u svojoj kadici sama sat vremena.. puno soli, uživancija.. Ovako se nisam opuštala pa sigurno godinu i pol, a možda i više..  Kroz trudnoću nikako, a sada je nekako tuširanje brže i to je to... Ajme koliko mi je to falilo. ETo jedne sitnice koja me strašno razveselila i uljepšala mi dan, ma cijeli tjedan.

Volim se opuštati uz laganu muziku, relaksirati na razno razne načine, ali otkada su došla djeca sve je to na čekanju. Možda jednog dana..tko zna..Uglavnom bilo bi lijepo kad bi svako malo napravili nešto slično za sebe. Svakoga vesele neke stvari čovjek se malo treba samo zamisliti i vidjeti koja sitnica bi se ipak mogla u realizirati. Poslije toga si ko nov. Svatko želi malo pažnje za sebe samoga.

Sada idem dječici ispričati priče za laku noć pa onda možda nešto uspijem i pročitati. Čitam laku knjigu na engleskom o vitezovima okruglog stola i kralju Arthuru. Kao da sam se vratila u djetinjstvo kada me sve to jako interesiralo..izgleda da se djete u meni ne mijenja...pozdrav..:)

prekrasno.. i ja gledam najvažniju sporednu stvar na svijetu...

Večeras sam napokon dobila dugo očekivane lignjice. Moja druga polovica lovi ih ali se jako teško rastaje od njih. U stvari da se bolje izrazim odmah ih proda tako da i ne dođu u kuću. A ja ih jednostavno obooožavam, na sve moguće i nemoguće načine. Nikako ih se zasiti (kao ni moj muž janjetine). .ha ha ...ona mi je najbolja.. volim je i friganu i ispod peke i na tavi i punjene i na lešo..na ŽARU...ma sve je za prste polizati.. Nekada nisam bila tako strastveni jelac te morske poslastice ali evo sa vremenom ne bi ju mjenjala..

Jedva čekam proljeće da i ja pođem malo opet na lignjarenje pa  će one biti samo mooje...pozdrav...AJMO naši...:)

..sunce moje sunce... napokon da ima onu snagu... e kad bih mogla bar malo akumulirati one vrućine pa da i sada uživam... a sada...muž mi se smije jer hodam po kući (u kojoj je 27 C sigurno) kao da sam na Velebitu... jednostavno zima nije moje doba ..

oduvijek sam bila zimogrozna..hladne ruke, noge... ne volim baš sparinu ali ja sam više tip guštera.. volim ljeto ... pa kao i on malo u hlad pa opet toplina... ona lijepa toplina svuda oko nas ...(i klima...).  No dobro . Što je tu je. Da mi je bar malo na snijeg pa onda se izludiraš sa klincima i odmah ti je toplo. Ovako i kod rada u kući meni isto... Večeras je muž došao od lignjarenja smrznut. Trebati će mu do jutra da dođe sebi...jadničak...

moji anđeli napokon usnuli..pa ću i ja.. ovo je bio jedan od onih dužih dana nakon neprospavane noći (anđelić br. 2 opet ima začepljen nosić). Ali kako sam već rekla sve u rok službe. Ma more će to izliječiti.

Pozdrav..:)

o more moje more... oštro li si...moćno...veliko...tajanstveno... a ovaj vjetar ..niti iz kuće nam ne da.. bebicu sam stavila u skafander i prošla par metara do dućana.. mislim da joj se nosić sledio. Kao da ovaj put stvarno nema namjere stati. Gledam ovo more u svoj svojoj snazi kako uživa u zagrljaju vjetra i svom plesu.

Evo dok moja druga polovica gleda životno važnu utakmicu... za koju moja starija kaže da je ping pong...ja se odlučila na par minuta napisati nešto na blog.. Politika je nešto u što mi se ne da mješati, ali toliko me ovih dana neke stvari pogađaju da jednostavno moram progovoriti prije nego puknem. Smetaju me stvari koje su ovdje u malim sredinama preočite. Obitelji  i rođaci biraju one koji će sjediti u gradskim foteljama, a da ne govorim da nisu sposobni ni najmanje. Ma briga me da li imaju faks ili ne. Svi misle došla mala iz grada sa faksom i sada nam tu nešto želi krojiti. Prije porodiljnog sam radila na dosta istaknutom mjestu. Smetalo me i tada što me šikaniraju sa jedne strane, a pomalo me se boje sa druge. Sada se svi nešto smijulje, vide da će izbore opet dobiti isti jer im je familija veća i tako... stalno u krug.. pred izbor radi se punom parom kao i na vrhu države, otvaraju se radna mjesta za koja nema potrebe ni u nekim većim sredinama, a ne tu i to sve za glasove..Ah .. odoh spavati... sutra ću već biti bolje... jutro je pametnije od večeri..:)

...jedna mi je sa jedne strane,a druga sa druge...dvije moje najdraže zvijezdice...mali anđelići... tastatura je samo njihova..A...EJOAjg...dosta...

Evo stavih jednu pa drugu na spavanac. Ludilo su....Smjeha do neba.. živaca na vagone.. pitanja milion...igračaka na tisuće....i tako redom. A sada tišina..ta zlatna tišina. Rekoh neko veče mužiću kada ćemo si moći priuštiti koji vikend samo za nas dvoje...makar da se dobro ispavam. Vjerojatno do puberteta ništa. Onda će ionako same htjeti da ih ne pratimo, gnjavimo... da budu velike. Svi kažu godine će se okrenuti..I svjesna sam toga da hoće.. pa onda neću više kukati.

Nego kod nas opet jedan problem. Preko ljeta svi imaju mačkice za kućne ljubimce i to je ok. ALi oni odoše, pozatvorili kuće i ostavili mačkice. Sada ih je puno naše malo misto.. a nema toliko ribara, a ni stanovnika da se skrbe za njih. Svaki dan ih se viđa na cesti, ali evo već je druga jača bura, a one imaju sve manje i manje za jesti. Zima je duga.. do proljeća se broj smanji na tek neznatne koje su opstale uz neke kuće. Poslije svakog ljeta ista priča. A nama isti jad za gledati... Tužno ali život je takav..Što činiti..

Pozdrav...

kiša lijepo pada i makar će mi oprati terasu ako ništa drugo... nekada sam bila sklona tome da budem depresivna kada gledam kišu kako rominja... sada mi je skoro pa svejedno.. nije sve isto.. obožavam ljeto, proljeće.. jesen tako tako .. zimu kako kada... ali uz sve obveze život i godišnja doba mi prelete tako da više pažnje posvećujem onome izvan toga...

Stalno mi taj Internet u zadnje vrijeme šteka. Baš kad bih htjela nešto napisati ono nema veze. Tako je to bilo jučer. A valjda zato što smo na otoku pa smo ko Bogu iza nogu... ni signali neće do nas za lošeg vremena..Ha ..ha..A da ne govorim o prijemu TV-a. Već smo se žalili da plaćamo tv pristojbu HRT-u, a od kasnog proljeća do jeseni ne vidimo skoro pa ništa... malo konkurentske televizije a od njihovih programa stvarno ništa. Talijani izgleda pojačaju svoje signale i to je to.. samo talijanski. Pa smo kupili receivere pa opet ništa.. A oni nama da moramo plaćati i dalje jer da se plaća po posjedovanju primjenika, a ne da li nešto vidimo ili ne.. E neće moći... idemo se dalje tužiti.."se bum vas tužil" .. Pa kako je to moguće..

A dobro.. ionako su većinom crtići sa DVd-a ili sam na kompjutoru ili nešto radim .. ali pravica je pravica.... pozdrav...:)

Gledam nešto.... u današnje vrijeme je sve jako teško. Primjer.. vlastiti stan ili kuća.. auto... i nekada je bilo tako. Svi su bili u kreditima samo što ih je većinom popapala inflacija pa su rate mojih roditelja već pred kraj otplate bili neki smješni iznosi. Na početku kažu da je trebalo dosta odvojiti za jedan stambeni kredit, ali se ipak donekle moglo.

Danas, kada nas bombardiraju sa svakojakim kreditima ne mogu zamisliti da bi suprug i ja kod ovakvih primanja od kojih sam ja već tri godine na porodiljnom mogli otplaćivati neki veći kredit za normalan stambeni prostor za četvročlanu obitelj. Bojim se velikih kredita, kamata i svega što se otplaćuje na dvadeset, tridest godina. U nekim stvarima sam optimista ali u ovome čisti pesimista. Svjesna sam da danas ako nešto želimo većina od nas treba skupiti papire pa u banku. ALi pitam se da li možda većina olako prihvaća kredite.

Mi smo uredili svoj stambeni prostor uz dosta odricanja ali i uz jednu stambenu štednju koja nije bila mali iznos. Ne znam vjerojatno ću i ja ući u neki kredit ali kad ....ili će mi biznis procvasti pa ćemo lijepo uživati i kešom obilaziti trgovine automobila i ostale...Ha...Ma znam nije sve u lovi, ali je potrebna. Eto to je samo osvrt na zaduženja (sjetih se moje frendice koja je do stana došla kreditom sa otplatom na trideset godina i ratom koja je kao visina moje plaće..).

Pozdrav... uživajmo dok se može..:)

Čestitam svima imendan, a posebno mojoj frendici Martini koja je prije dva mjeseca donijela na svijet jednog malog anđela pa se sada diže sa podočnjacima i moli Boga kada će doći dan da ode u "velike škole"..ma proći će ti to (hm... doći nešto još gore).

Ali tako nam je to stalno nešto čekamo.. Čekam da napuni tri mjeseca da bude jače..čekam da počne hodati, pričati...da baci pelenu...da počne samostalno papati...da počne pisati...i tako u nedogled. Uvijek se veseliš novome, ali i misliš "e sad će biti lakše". I baš kada se poveseliš vidiš da je imati dijete obveza i strka i ludilo baš cijeli život. Kaže moja mama i sada kad imam svoju obitelj da joj je i teško i lijepo jer ima unučad. Ali i ona preboli svaki naš začepljen nosić, rast zubića ....Tako je to. Hvala Bogu na bakama. Ne kažem da dide nisu super. Mogu reći da se djeca nekako uvijek više drže za dide, ali bake su te koje sve organiziraju, pomognu, uskoče bez prigovora i suvišnih pitanja.

Pitam se da li ću i kakva ja biti kada dođe to vrijeme? Po mom mužu neću biti nikada jer već sada poluljubomorno štiti svoje mezimice i u šali dodaje da danas nije moderno udavati se .... To su tatice i kćeri..Svi odnosi unutar obitelji su specifični... Lijepo ih je svih gledati i povremeno u sebi analizirati... Smijati se i uživati...u ovo nedeljno jutro... kada moji dragi još sniju....POzdrav.....:) 

O suvenirima ću još razmišljati, ali čini mi se da ću uskoro i u akciju. Da li će to biti ko hobby ili ipak kao dodatna zarada vidjeti ćemo. Možda bi trebala pitati nekog ko gleda u karte.. ha .. Ma zezam se držati ću se ja ipak svoje glavice. A riba uvijek čeka na nekoga .. možda i na mene (apropo komentara).

More se opet lijepo uzburkalo. Moje ruže samo što se nisu pokidale od naleta bure večeras. Šmrc.. toliko truda... Ali otporne su..valjda su na gazdaricu. Volim prirodu. Volim zelenilo. Cvijeće. Šumu. Ruža mi je ipak kraljica među cvijećem i sama sam sebi rekla , jednom kada ću imati svoj dom okružiti ću ga ružama...I ostvarila sam si san. I svog muža - on je dodao svoje masline između. Ma sve paše. Kad bi imala okućnicu malo veću bilo bi tu svega, ali ovako samo moje ružice. Nekada sam satima šetala šumom i livadama. Obožavala sam miris pokošene trave, poljskog cvijeća i proljeća u šumi. No svo zelenilo zamijenila sam za kamen i crniku. I naravno ogromno plavetnilo. Jedna boja koja smiruje zamjenila drugu. Tako to biva u životu.

Pozdrav.. Nove ideje stavljam na papir pa ću opet jednom o tome...:)

Gužva, gužva. Pa mislila sam da ću moći makar preko zime malo usporiti, a ono ništa. Kako mi se približava vrijeme povratka na posao to moj mozak sve više okreće i okreće što početi raditi, da li nešto otvoriti kod kuće, da li se upustiti u ovo ili ono.... Sto ideja... Svaki dan mi iskrsne nešto novo pa okrećem i okrećem što bi bilo najbolje.

Uz to mi je i bebač neurozan zbog izbijanja zubića pa je u kući zavladala ludnica. Jedva stižem obaviti išta... Sva sreća da je vrijeme još uvijek lijepo pa nema neke depresije već je više sve na zabavu i smještak, osim bebe. Ali nije ona čak ni onako loše volje jedino što je dosadnija nego inače. Sve u rok službe...

Eto planiram možda nekakvu izradu domaćih suvenira, ne onih "made in China" nego nešto ručno. Problem je što mene treba neko malo pogurati i reći - "da, pa ti to možeš"..Svi mi znamo naše mogućnosti, ali uvijek postoje neki strahovi, sram i... Znam da se čovjek samo treba odvažiti i probati pa kako bude (sada sam ja neodlučna....natuknice). 

Ne znam, ako imate kakve ideje priložite. Kad se mnogo malih složi .....Pozdrav:)

Sjetim se svako malo dvoje mladih koji su iz temelja promijenili svoje živote te tako zaslužuju da se o njima prozbori riječ ili dvije.

   Kako to već biva; dvoje mladih se zaljubili, vjenčali, a onda i uselili u podstanarski stančić u podrumu jedne zgrade na Ilici u blizini samog centra našeg velegrada. Ona još kao apsolvent na pedagoškom, a on tek počeo raditi u jednoj osrednjoj firmi. Ubrzo je došao i kikač te je postalo pretjestno u malenoj garsonjerici, a da ne govorimo o vlagi i užasnim "udomaćenim" kukcima. Tražeći bolje plaćeni posao kako bi svojoj obitelji mogao priskrbiti bolji stan prošle su i dvije godine, a ono ništa. U međuvremenu je i ona završila svoj studij, ali posla niotkud.

U jednom našem gradiću podno Velebita tražila se učiteljica u osnovnoj školi. Nudili su smještaj, dobru plaću. Ali oni nisu htjeli ni čuti za takvu ponudu. Ipak Zagreb je Zagreb. No nakon još par mjeseci toliko su zapali u depresiju da su odlučili probati i preseliti se.

Dobili su kuću sa lijepom okućnicom, a ona obećavajući posao. Danas imaju troje djece, kuću, stalna zaposlenja. Ugled u malom gradiću gdje su svima postali primjer skladnog obiteljskog života koji uspije bilo gdje samo ako su zajedno i ako ulože maksimume od sebe. Kod svojih su za dva sata i ne bi mjenjali više svoj put ni za što. Donijeli su dobru odluku u pravom trenutku.

Pusica im. I samo neka im i dalje bude tako:)

Sinoć je mjesec ima prelijepi narančasti sjaj.. bio je u stvari pomalo crvenkast.. kada sam vidjela sve te barkice koje su isplovile u suton ostavljajući za sobom igru svjetla i mjeseca na morskoj površini dobila sam veeeliku želju da sam i ja tamo..ali sada sa djecom to je samo kad-kad moguće.

No dobro, neka drugi lignjare.. uživaju u tom smiraju... ja ću sa obale pa opet dobro..

Gledam, došla sam ovdje prije pet godina, a upoznala mjesto puno prije. Ono je promijenilo svoj oblik skroz. Ne znam da li da se tome veselim ili ne. Sa jedne strane dobro je da se izgradilo kuća jer to donosi i izgradnju infrastrukture i još koječega... Međutim donijelo je i ono loše.. Oholost ponekih koji su kao"Bogom dani" došli, napravili si vlastite uvalice...do papira za rad došli preko debelih veza i vezica, a domaći ljudi ne mogu trenutno ni garažu izgraditi jer se već 4 godine ne izdaju građ. dozvole. Jednostavno dešavaju se stvari kojih prije nije bilo, a ne pazi se ni da ostane sve u onom dalmatinskom štihu. Eto nešto dobro, a više onog lošeg.

No nažalost koliko god se ponekad ljutila ništa od toga. Onda bolje da moje živčiće stavim na stranu za moju dječicu, trebati će mi. Pozdrav:)

prošao i ovaj prelijep dan... Doduše krenulo je opet sa jakom, bolje rečeno prejakom burom... pa nam je na kratko nestalo struje (jer se ovdje obavezno peru žice nakon jakih bura...samo što ih ja nigdje ne vidim jer je struja podzemna, ali dobro... vjerovati ćemo im..)..ali na kraju sunce i to sa vrlo blagim vjetrom.Prekrasno za šetnju... Ponovno je naše malo misto oživilo. Došli iz unutrašnjosti, pa čak i nešto turista. Iskoristili par dana odmora. Pa neka uživaju... prekrasno je...

Eto šetam sa svojom svekrvom i svi se čudom čude da smo još uvijek u dobrim odnosima. Ne znam što tu ima čudno. Niti sam ja tipična snaha, a niti ona tipična svekrva. Kad smo se upoznali rekla je "želim da mome sinu bude dobro, pa kad vidim da je sretan i ja sam. Nemam ništa od toga da se svađam sa tobom jer bih se odmah svađala i sa sinom".  Odmah me osvojila. Uglavnom, pomaže mi oko klinceza koliko god može pa i oko nekih drugih naizgled običnih stvari. Ne živimo u istom kućanstvu, ali ni predaleko. U istom smo mistu. Kada nešto trebam uskoči bez problema. Pa se tako i zajedno šetamo i pijemo kavicu i igramo. Puhne nam pa odemo u šoping. Uglavnom razlika u godinama nam nije prepreka.. Čak ponekad nagazi prije na sina.. mene nitko ne dira...Ha ...

Uglavnom je u životu onako kako se postavimo prema drugima. Da se je moja svekrva postavila drugačije prema meni, bili bi na "dobar dan", "kako ste".. ovako je i njoj i meni puno bolje. A moj muž... On isto vidi da to funkcionira pa čak i više puta zna reći da znam više o mami nego on. I dijelom je istina...

Pa uživajte... možda i sutra bude dan za pamćenje:)