pet minuta uz kavu

Noć vještica... do nedavno sam to vidjela samo u filmovima i knjigama iz kojih sam učila engleski. Danas je to svugdje oko nas...čak je i moja mala klinceza počela danas neku temu oko toga i ja sam se prenerazila...

Ne volim tu noć vještica.. nekako sam prosjetljiva u ovo vrijeme pred blagdan kada razmišljamo i posjećujemo one koji više nisu sa nama, a bili su sastavni dio naših života. Ne volim ni vidjeti sve te silne strašne maske. Ne znam . Znam da sam prvo, staromodna, drugo, ne volim horor a to me upravo asocira na to , treće sa zapada koji nas opsjeda ipak biram nešto ljepše poput djeda božičnjaka a ne ovo. Jednostavno volim naše karnevale, prerušavanja, igre, maske, ali sada u ove blagdane ne... I ne želim da mi se išta nameće. Tko voli nek izvoli... Od svega mogu jedino izdubiti bundevu i staviti svijeću u nju za sve one koji su tu svjetlost zaslužili...

Pozdrav u noći vještica....Bit će mi dobar i usisavač u pomanjkanju metle......Fijuuu.

Promijena sata, ah sada mi je mrak tako brzo. Moje duge šetnje uz lungo mare postaju sve kraće i kraće. Što zbog toga što curke spavaju naravno svaka u svoje vrijeme što zbog ovog već rečenog. Ma nije da ne volim zimu, volim. Ali draže mi je ipak u drugim godišnjim dobima. Sjećam se ko klinka sam uvijek išla baki na selo.Kad je tamo zapao snijeg dida bi nam napunio vreće sa slamom pa smo se tako spuštali niz padine kojima je didina kuća bila okružena. To nam je bilo ludnica. Nismo htjeli sanjke ovo je jurilo.... A poslije kada smo se vraćali trebalo nam je uz brijeg sat vremena. Al bilo je suuper. Ponekad je koja strgala možda neki bokunić tijela ali sve je to za nas bio doživljaj za pamćenje.

Danas, kada to govorim svojim nećacima oni umiru od smijeha jer im je to gotovo nemoguće. Kao da pričam priču s kraja srednjeg vijeka. Volim snijeg, ali samo dok zabijeli i ne izađem iz kuće. Ono po gradu sve crno, mokro od njega. Otići na izlet sa klincima to da.

Ipak ovdje snijeg vidim većinom samo na Velebitu, a ponekad za jake bure doleprša koja pahulja i tu pa se svi čudom čude. Jednom je palo malo snijega. Drugi dan nije bilo ni škole ni posla. Svi su bili u šoku, a vozači u strahu. Smijala sam se jer to nije bio ni djelić onoga po čemu sam ja u mom starom kraju išla na posao. Ali eto.. Uskoro opet zimske radosti. A ja..uživala sam u današnjem danu i punim plućima upijala prekrasnu ariju kojom je moje malo misto bilo opasano. Pozdrav...:)

Život stvarno piše romane. Ponekad lijepe, ponekad tužne. Znam da nam je vjerojatno sve predodređeno i da u životu svatko nosi svoj križ. Nekima je lakši, a nekima teži. Ili je u stvari samo kad gledaš izvana drugima lakši. Uvijek je kod tebe najgore i najteže. I kod mene je već bilo svega. Puno onoga zbog čega čovjek lako padne..Zbog čega se pitaš a zašto baš meni ili zašto baš ja... tko zna.. Treba uvijek smoći snage i nastaviti. I nikad nije lako.

Pokušavajući shatiti neshvatljivo, opet prebirući po bolnijim uspomenama, danas je jedna ponovno saživjela i neznam kako dati utjehu u nećemu trenutno neutješnom. Kako utješiti biće koje žarko želi donijeti na svijet novo biće, a nakon toliko muke samo se redaju nova razočarenja, još strašnije patnje. Gdje je kraj.. Kako reći biti će bolje kada suza joj suzu stiže... kada  misli da nema više nade ... koje riječi izabrati... kako utješiti kada i tebi koja tješiš srce drhti...

Ponekad je teško biti rame za plakanje kada i sama ne nalaziš opravdanje za neke stvari. Znam, stati će se ona opet i zasjati baš kao i jučer, ali svaka bol jedna je bora više na njezinom mladom licu i jedan smješak manje. Neka oživi opet njena nada, neka opet bude ona stara. Podići ćemo zajedno glave i otići prema sretnijem sutra. Moja prijateljica i ja...

Eto neki od vas spomenuše da prošli post i ja pročitam svako toliko. Ma znam ja draga natuknice da ću mu možda već danas skočiti mu zbog nečega za vrat, ali jučer je bio tako lijep dan i baš sam htjela to napisati iako svi znamo da život nije bajka. Uostalom da mu se ne divim ne bi ni pristala biti mu ženica. Željela sam nekog zaštitničkog i nisam se prevarila.

A ono sa držanjem za ruke kod starijih.. Ne znam, ponekad se još držimo za ruke (možda više da ja ne padnem jer sam užasno traljava), ali nije ni to pokazatelj da se dvoje ljudi štuje i voli. Eto baš znam jedan par. Izvana idila. Pusice, držanje za ruke, cvijeće, pokloni, izlasci. Ali iznutra.. to znamo samo neki i nije za priču.

Uglavnom ne sudi prema onome što vidiš. Ljudi su dobri glumci. Ponekad se iza tišine krije osoba puna emocije i razumijevanja, a ponekad osoba koja je zbog jedne male sitnice spremna pokazati svoje pravo šovinističko ja. Kako razlikovati? Hm, nisam još to dokučila. Možda sam ja jednostavno sada imala sreće. Nije bilo uvijek tako. Zaljubljenost ima svoje prednosti i mane. Ne vidiš ništa drugo, niti čuješ nešto drugo, a niti slušaš nekog drugog. Kada ona prođe vidimo tko smo i što smo.

Pozdrav...:)

Jednostavno divim se svom mužiću.. Znam da to možda zvuči pretjerano, ali on je za sada stvarno poseban. Dobro ima svoje mušice baš kako ih imamo svi,a i ja također. Ima puno stvari koje mi smetaju, ali vjerojatno i njemu smeta puno kod mene. U tome i jest bit. U nesavršenosti. Nitko nije niti će biti savršen, pa učinio on milion plastičnih opet će mu faliti nešto (vjerojatno u glavi).

Ujutro zorom ode svojim brodićem pa diže puno, puno mreža. Dubina nije bitna. Bura, jugo, nevažno. Dere ga sve ali on je uporan kakav pravi ribar i mora biti. Ne smeta mu ni slabi ulov, ni loše vrijeme. Sve je to draž ovog posla, kaže mi. Govorim mu da mu je tek trideset i nekoja, da će ostaviti zdravlje na brodu, ali on samo odmahuje. Voli to more, tišinu, pa i borbu s njim kad topi ili diže mrižu. Posebno kad je puna onda je ozaren, ne skida smješak s lica dva dana. Poslije ribu vadi iz mriže i odnosi na prodaju. Ručak svaki dan u 12, igra sa uvijek "dosadnim" klincima. I taman zaspu popodnevni san, on opet baciti mriže pa na lignje. Ponekad ovisno o mjesecu ostaje i na noćnom ribolovu.

Fizički je to posao, ali još uvijek prizna i da je meni teško odgajati djecu, čak i teže. Teško da će koji to priznati svojoj ženi. Ponekad odluta, kao da razmišlja o novoj pošti di će uloviti koju više podlanicu ili zubaca. U pravom smislu je dobrica (ponekad me i to malo nervira, ali takva sam nikad nije sve dobro).

Sada mu priznajem da je za pet. Nadam se samo da on ovaj post neće pročitati još par godina. Eto možda vam je dosadno, ali meni je baš došlo da ga malo nahvalim. Jednostavan je i iskren, najbooolji. Nadam se da će tako i ostati......:)

Počevši pisati blog nisam ni slutila da će mi to probuditi brojne uspomene, a s druge strane potaknuti me da sve više pišem i razmišljam o stvarima na koje sam bila i zaboravila. Počela sam pisati i nekakve članke ali o tome poslije.

Od onih sam koje još tuče nostalgija za pisanjem i dobivanjem pisama i razglednica. Skupljala sam i jedna i druga, dopisivala se sa puno curka na području bivše nam države (jer sam tada išla još u osnovnu i komadić srednje) i to je bio takav gušt primiti pisamce pa bilo što da pisalo u njemu. Isto su nam tada pen friendsi slali poštu i na školske adrese te smo jurili pod svakim odmorom gledati da li je poštar donio pisma i stavio ih u stakleni ormarić gdje možemo vidjeti za koga su.

Danas izmjenjujem SMS-ove i mail-ove sa svim svojim prijateljima međutim još uvijek volim dobiti razglednicu ili čestitku. Sva sreća za Božić, Uskrs, Novu godinu i rođendane. Tu se još omakne koja čestitka. Razglednica samo ako mi sestra ode kuda van lijepe naše pa da pošalje. Sve je zamrlo. Sada već i ja uvodim tradiciju pisanja čestitki za Božić i moram priznati da smo se i mi frendice nekako ufurale u to.

Mislim da svatko voli dobiti lijepu poštu. Od lijepih trenutaka pošta se svela samo na propagandu i račune, tako da stvarno kad vidimo poštara nemamo više onaj ushit "e jesam li možda....". Vjerojatno sam prestaromodna, ali takva sam. Za nešto mi je tehnologija pomogla, a druge stvari.. ne znam..

Uživajte. Pišite. :)

U ovaj pomalo zimski dan, kad mirišu kesteni, tinja vatra iz kamina, a vani bura pokazuje svoju snagu i pleše svoj divlji ples, dolaze mi na pamet minule godine kada sam samo vikendom bježala iz grada da bi bila par dana sa svojim odabranim.

Već sam znala da ukoliko puše, pada snijeg moj put ne može proći bez avantura. Jednom nam je put prepriječilo drvo koje je bilo toliko staro ali ogromno te ga je nevrijeme i jaka bura polomilo i bacilo na cestu. Dok su ga vatrogasci i šumari ispilili bilo je prošlo već gotovo četiri sata od kada smo stali, a bila sam skoro na cilju...Drugi put je bila mećava koja je u noć jačala i jačala, a ja na katu autobusa. Vjerujte nimalo ugodan osjećaj. Ljuljaš se više nego što trebaš, gledaš onaj vjetar i snijeg što trga granje, a ti na Velebitu, ako stanemo... Uglavnom nisam došla taj dan do cilja morala sam prespavati 30 km dalje jer trajekt nije vozio. Pa kad se sjetim Sv. Roka, pa M.Kapele taman misliš evo još malo, a ono led , ni makac. Lijepo stani u stranu dok ralica ne posuje sol....itd

Imala bi toga za pričati i pričati. Uglavnom svaki put preko zime je završavao ne za 4 sata već za 6-10. Ovisno o trenutnoj inspiraciji vremena. Sada me više ništa ni ne može iznenaditi. Krećem na put zimi samo ako moram inače... Držim se svoje kućice, svoje slobodice. Malo kompjutor, više dječje igrice i dan prođe ko u čas.

A ova bura i dalje puše i puše, uz valove koji su negdje i metar i pol, ponegdje se samo čuje zvuk auta i vrisak djece koji se vraćaju iz škole. Zima nam već pokazuje zube, a mi ćemo njoj samo osmjeh .. možda i nju on malo zagrije pa bude blaža.....

Stisnimo se, smješimo i toplina je tu..:)

O ljubavi ljubavi... lijepa li si .. Danas je bio treći pir za redom u našem malom mistu. Koliko svijeta već treću subotu za redom na proslavi ljubavi ili samo na iću i piću. I dok moj još uvijek dok plešemo (iako ga je teško dobiti na podij kad počne ne zna stat) piva "ča če mi Copacabana, Honolulu i Paris, kad ja imam svoju valu, kad ja imam svoju malu tamo je moj cili svit..."....ja se samo smješkam jer smo još uvijek stisnuti jedno uz drugo.

Dobro ima i onog drugog. Ponekad mislim kao da se zaobilazimo. Ustvari, kad bolje razmislim nekada sam mislila da je nekom svom svijetu, a sada što smo dulje zajedno događa se da i ja odlutam u svoj svijet (i tako nam paše). Nema ljutnje, samo malo više tišine.. Ne nije to ONa tišina koja te razdire i tinja u nama pa se povlačimo u sami sebe. To je samo malo laganog odmora od ove trke u našim životima.

Tolerancija prije svega. Već sam ju bila i spomenula. Poštovati jedno drugog i dati mu prostora da ostane svoj koliko je to god mogće. Istina, zajednički život donosi toliko toga nepredvidivoga, toliko razloga da se počnemo ljutiti jedno na drugoga, ali toliko predivnih sitnica i zajedničkih trenutaka sreće. Što ima ljepše nego kad imaš pokraj sebe voljenu osobu i s njom podjeliš najljepšu radost ovog svijeta.

Sve je lijepo , divno , krasno ali kad nemaš uz sebe osobu sa kojom bi to podijelio taj početni zanos brzo pada i opet ostaješ sam. Nije nužno biti u vezama samo da nisi sam. Ima toliko ljudi, prijatelja koji ti mogu pružiti to zadovoljstvo ljubavi (svaka je ljubav na svoj način: majčinska, dvoje ljudi u vezi, prijatelja ...) . Sve treba njegovati i održavati jer ljubav je bit svega.

Volimo i biti ćemo voljeni... pusa:)

Uh, ovih par dana totalna ludnica. Nikako se uskladiti sa obvezama. Čini mi se da još nisam uhvatila ritam dvoje djece, muž, kuća, učiti nešto novo i sada još pisanje bloga. U stvari neki dani su ko violina, a neki kao da traju 36 sati i nikad im kraja.

More, moje more .. nešto se uzburkalo, pa se sada smirilo. Izgleda da je to pravo zatišlje pred buru. Ujutro pod prozorom toliko ptičica da jednostavno već umjesto toga da budem oduševljena njihovom pjesmom (koja se stvarno prelijepa) probudim se kažem pa što danas bar niste izabrali drugi prozor. No šalu na stranu.

Već nekoliko dana sam si uzela za zadatak da si starije dijete naučim nešto sitno od stranog jezika. Pa su to sada komedije. Ali već vidim nekog pomaka, ona se igra, ja joj pjevam pričam i tako učimo. Jest da ona još skoro da ne zna ni pravo hrvatski, ali... Budući da kod nas manjka tečajeva odlučila sam da ju makar mi roditelji naučimo onome u čemu smo relativno dobri. Koliko ću uspjeti vidjeti ćemo. Djeca upijaju svašta. Jednostavno, dolazi zima, više ćemo se zatvoriti u kuće.. zanemarivati ostale...i okrenu se par mjeseci..ode godina.. Čini mi se da svaka ide sve brže. U stvari valjda što je čovjek stariji ide sve brže.

Sjećam se dok sam išla u školu (voljela sam je) nikada doći 18 godina. Mislila sam da je to prijelomna godina mog života i sanjarila kako će tada cijeli svijet biti moj. Baš se nije puno toga promijenilo jedino što su godine od tada naprosto proletjele, ali bile su lijepe i stvarno je cijeli svijet bio moj.. Mladosti lijepa si .. uživajte u njoj... a ove srednje ..ma i one su odlične.. samo se čovjek treba probijati kroz život koliko god više može sa osmjehom.. sve će ići lakše. I okruženje će biti blaže.

Pozdrav. Odoh. Idem malo razmišljati i raditi nešto kreativno. Ako je to i moguće. Pusa..:)

Danas se nešto prisjećam mojih najmilijih koji nas napustiše, a ponajviše bake. Baka je sa svojim pričama znala kako izmamiti i uzeti naše dječje osmjehe. Bilo je tu svih stvorenja i sa svakojakim karakteristikama. Ali sjećam se jedne priče koja kako je ona tvrdila i nije bila puka priča već prava istina.

Živjela je na selu u kući okruženoj livadama, voćnjacima, šumom. Imala dvoje male djece, puno posla oko polja, životinja.. Počela ju je strašno boljeti noga te su dida i ona uprtili konje i kola i krenuli doktoru. Nekada im je trebalo i dva sata možda i više da dođu do grada. Kada je doktor pregledao baku i tražio još par mišljenja bilo je preočito da nešto nije u redu. Savjetovali su joj onako mladoj da mora što prije maknuti nogu jer će jedino tako sačuvati život. Baka je bila jadna, ali je odlučila otići kući pa kako bude. Čuvši za to pohitale joj neke susjede te joj rekle za neku vračaru u par sela dalje. Kako nije imala što izgubiti otišla do nje a ona joj rekla: .."prala si robu na potoku kraj kojeg rastu četiri vrbe koje tvore krug.. nagazila si u kolo koje su plesale vile te si ih naljutila..vrati se tamo u zoru.. stani u sredinu te zamoli vile da ti oproste..".  Baka učini upravo to. Doktori se nisu mogli načuditi kako je zapravo do jučer od teške bolesti danas skroz oporavljena.

Eto priče moje bake. Vjerovati ili ne. Kao vjernik ne... možda kao.. Ili je to ipak samo priča za djecu..Pozdrav

KOLIKU SAM LIGNJU večeras uhvatila. Sigurno je bila metar velika, ma dobro pola metra, ma možda i manje. Ha .. ha ..Al znam da je bila oko 60 dkg. Kada sam bacila šustavicu odmah se uhvatila, mislila sam na trenutak da je zadila za dno, a kad ono lijep primjerak. I tako je izvukla na brodicu, a kad ono pljus.. oprala me od glave do pete. Ovaj moj je puko od smjeha, a ja nisam znala je li sam ljigavija ili mokrija. Ipak doma sam došla zadovoljna sa osmjehom na licu. Makar ne moram razmišljati što sutra za ručak.Na žaru su mi najbolje. Još par njegovih i to je to.

Tko bi rekao da ću ja tako živjeti. Pomalo robinzonski. Al i paše mi. Naravno ponekad poludim, ali svi imamo žute minute. To lignjarenje me uvijek nanovo preporodi, a danas je bio baš lijep dan. Jedino što sam se smrzla sada kad smo se vraćali. Ugurati ću se u krevet kod male da me ugrije. Ha, ha... nešto je nervozna izgleda da opet raste koji zubić,... pa koliko ih to imamo.

Starija je u fazi ne prestajanja brbljanja. Uz ona značajna pitanja, sada i ogromna mašta. Ma ponekad je da pukneš od smjeha. Danas joj je bio jedan od tih dana. Pita muž a gdje se ona gasi. E kad bi znao da još nije ni počela pravo pričati. Još se ništa nije naučio. Pa žensko mora biti žensko. A i muški su isti. ..

Pozdrav. Odoh u horizontalu da se zagrijem a i nešto mi se spava. Laka vam noć ili ako hoćete dobro jutro...:)

Uh, danas sam pročitala nešto što me svakako jako piknulo direkt u srce. Na posljednjem ispraćaju male, male curice svećenik si je dao za pravo i ukorio pred svima roditelje što ju nisu krstili. Svi su bili u šoku.
A i ja kada sam to pročitala. Tragedija je sama po sebi velika i suznih očiju zamišljam kako je tim roditeljima. Ne znam što si danas pojedinci iz crkvenih krugova zamišljaju. Ja sam vjernik i volim sebe takvom smatrati. Međutim imam stav da je vjera nešto drugo, nešto što svako od nas koji vjeruje ima sa Bogom, a ne kroz posrednike (crkvene). Odlazak u crkvu "da" kada osjetim potrebu da pođem i čujem riječ Božju, "ne" zato što se to mora ili zato da čujem posljednji trač iz mode od onih u zadnjim redovima.

Ne želim nikoga osuđivati ali evo nedavno sam čula da na jednom otoku svećenik nije htio vjenčati jedan par jer su živjeli zajedno u "divljem braku" prije vjenčanja. Pa gdje toga još ima. Mislim kako se mijenja društvo da bi se trebala mjenjati i stajališta svećenika. Ne možemo promijeniti zapovijedi, Bibliju .. ali smatram da ukoliko svećenici žele pune crkve trebaju i držati propovijedi koje će ih puniti, a isto tako zar nije bolje da si je taj dotični svećenik uzeo tu mladu obitelj pod svoje, a ne zauvijek izgnao iz crkve tog otoka. Recimo, danas im je i politika uvijek na propovijedima.

Želim kad dođem u Božji dom slušati stvarno riječ Božju. Imala sam prilike slušati svećenike od čije se propovijedi uvijek naježim. Takva treba biti riječ Božja. A ne pokuda. I dalje vjerujem u Njega. Bilo je u mom životu i uspona i padova. Stvarno mislim da je On tu. Ali ovo što se dešava graniči sa razumom...

Pozdrav..nisam mogla a da ne komentiram pročitano. Nagomilalo se svega u meni,a nema mi mužića da na njega bar dijelić sasujem. Ma ne bih ja...

Biti će valjda bolje...

   Danas sam šetala uz more onako malo je puhala bura(ali ne ko sada orkanska) i eto čuda. Ugledah prekrasne životinje.

Jednostavno obožavam delfine. Naš kraj bogat malim otočičima jednostavno vole jer se uvijek nanovo vraćaju tom rutom. A ovdje u blizini im je i obitavalište. Svaki put nanovo izmame moj osmjeh. Njihovi skokovi, pa iščekivanje izrona, a oni već na drugoj strani. Jednom kad smo ih ugledali sa obale povezao me moj dotični barkicom na lignjarenje. Delfići su se vraćali "kući" i bili su mi tako blizu da nisam mogla vjerovati. Tada me već pomalo bilo strah, ali preeeekrasni su. One okice...

Moj muž nije tako očaran njima. Kaže da mu strgaju mreže i oteraju ribu, ali nije od onih koji ih žele maknuti iz našeg prelijepog mora. More pruža svakome komadić, samo moramo biti spremni i sve dijeliti. Priroda daje ali moramo biti pažljivi prema njoj da ju ne okrenemo protiv sebe.

Uživajte . .evo još jedne slikice.. toliko su me se dojmili.:)

Čekam, čekam , a kažu ko čeka taj dočeka. Danas mi je muž imao dobar ulov pa je sretan ko malo djete. Možda i više. Pošao je i na lignje pa na noćno ribarenje, toliko energije ima kada diže pune mreže. Težak je to posao. Tuče te jugo, bura. Prži sunce. Ali on ga stvarno voli i ništa mu nije teško ( dobro kada treba krpati mrežu to je nešto drugo ).

Hvala Bogu pa je još dida na nogama i on ulijeće u taj posao krpanja. Kada je došlo do pitanja da li će se on preseliti u kontinentalne krajeve ili ja doći tu, mislio je samo na to kako on neće više moći loviti ribu. Nekada je bio specijalac i to u doba rata. Ulovilo ga na odsluženju vojnog roka. Kasnije je i sam rekao da je doslovce pobjegao iz svega toga i otišao samovati svojim brodićem na more. Nikad ne pitam što je sve prošao u ratu. Ta tema se ne načima.

Pa onda ako je on sada sretan sa svojim ribicama i ja sam. Bila sam čak i ja više puta na ribarenju i mogu reći da me se dojmilo. Dobro, meni je to više bio kao izlet. Ali ulovila nas je jednom i nevera i bilo je gadno. Od tada mi se zimi ne ide na brod. Jesen, proljeće to može.. uživancija. Ali ipak nisam ja za brod.

More je lijepo i milo. Ali ga se mora poštovati. Začas je bonaca, a začas valovi koji izazivaju strahopoštovanje. Tko ne zna čitati miris i oblake bolje neka stoji doma. I ovako kod kuće razmišljam kako je sada na moru. A evo ga stigao je. No nakon cijelog dana pet minuta da se vidimo. Pozdrav.

Bura opet dere.. Neka je. Polako se psihički primpremam na povratak na posao. Nije to baš tako blizu, ali ovi mjeseci do sada su mi preletjeli. Početkom drugog iduće godine ode porodiljni. Iskreno uopće mi se ne vraća na stari posao.

Ne znam ni sama što da radim. U VELIKOJ sam nedoumici. Mada ne znam da li u stvari imam i koju drugu mogućnost. Djeca su mi mala. Vrtići ovdje prepuni, a prevelika bi bila obveza baki dati dvije od kojih jedna još bebica.

Nekada dok sam završila faks nikada nisam ni pomišljala na mogućnost da ostanem kod kuće i odgajam djecu. Sada mi se ta opcija pomalo i sviđa. Radila sam 11 godina od toga tri zadnje godine porodiljni. Preko ljeta radim i zarađujem u ta tri luda mjeseca. Ne znam ni kako bi uskladila taj posao koji mi donese isto kao da radim cijelu godinu. A sa druge strane je ipak odlazak među kolege nešto što možda ne bih trebala zanemariti. Nisam ni sama pametna. Sve me to već duže kopka, pa stavljam pluseve i minuse za i prtotiv.

Eto upravo sam se sjetila još jednog za..

Jutro je pametnije od večeri.. Bilo je dana kada i nije bilo tako, ali u većini jest. Evo baš sam sinoć bila zagrijana za pisati u blogiću o jednoj temi, onako vrućoj, svadljivoj, ali nikako uspostaviti Internet vezu.. i evo .. jutro je pametnije od večeri. Danas sam smirena, nasmijana kao da ničega sinoć i nije bilo.

Čak me muž odvezao na kratki izlet sa djecom. Veliki plus je dobio. To je eto rijetko ali događa se. Malo je zezala kišica, ali nas nije omela da se lijepo provedemo. Pošli smo curicama pokazati konjiće i ostale domaće životinje. Jedva su se odlijepile od njih. Uživale su, a kad one uživaju uživaju naravno i tatica i mamica.

Onako umorne zaspale su već na putu kući. Ali izgleda da su još pod dojmom jer su večeras jedva zaspale i to uz tešku muku.

Ah da. Dječje radosti. Sjećam se kada sam se kao mala igrala sa sekom u nekoj još nedovršenoj kući i to rata. Dečki su naravno bili nijemci, a mi partizani. Bila su to druga vremena. I nitko nije ni pomišljao na pravi, pravcati rat gdje će se sve okrenuti. Igrale smo moj omiljeni gumi-gumi pa graničara. Svaki dan smo jurcale na biciklima i šetale livadama berući cvijeće. Danas, vidim jurcanje biciklima, ali svega drugog od ovih igara ne. Čak vidim kod svojih nećaka da im zna biti dosadno jer ne znaju kako da se zabave. Imaju i kompjutor i stalno su na igralištu (nogomet i odbojka).. ali nešto i fali .. ili danas djeca ne znaju što bi i kako bi. Ne znam. mislim da nama nije nikad bilo dosadno. Čini mi se kako se dan uvijek prevrtio te bi brzo došako mrak kada bi nas roditelji zvali u kuću. Dječji život je brzo prošao, nadam se da će i moja djeca biti tako sretna i razigrana kao i mi u mladosti. Igrarije rata nam više ne trebaju. Otkada je bio pravi mislim da se svi gnušamo bilo kakvih igrica koje podsjećaju na te dane. Ne ponovilo se...

Sunce dolazi sutra..

AJme pir je bio odličan. Zabava nakon svega. Već sam pomislila da neću biti ni sposobna za ples, a onda uz prijatelje, dobru muziku (pjevač klape Intrade i bend) bilo je skroz opuštujuće.

Slava ljubavi, zajedničkom životu. Božja ruka vodi svoj pir. Ljubav. Poštivanje. Vjernost. Tolerancija. I pregršt strpljenja. Popustljivosti. Učenje dijeljenja svega. Do juče sam sebi dostatan, od danas u kući istoj dvoje.

U zajednički, sretan, život potrebno je uložiti puno, puno. Tko to shvati na vrijeme imati će puno smjeha, naravno i onog drugog ali bez toga ne ide. Dani su također malo sunčani pa malo burin, onda jugo pa kiša.. Svađe su neizbježne kao i sol u jelu.

Pitam se samo da li danas dovoljno ulažemo u razumijevanje jedni drugih ili prerano dižemo ruke od svega. Znam da idelanog nema. Koliko god se trudili nismo svi jednaki, istih misli, pogleda na budućnost. Ali baš ta različitost nas spaja. Pa kako nas onda s vremenom ista počinje razdvajati. Da li smo presebični ili samodostatni. U današnje vrijeme kada možemo glasno izreći svoja mišljenja ne znam da li dovoljno slušamo jedni druge. I sama sebe uhvatim da verglam svoje, a kad bolje razmislim shvatim da sam ipak u krivu. Ali priznati ...Kada svjesno to shatim priznajem na glas... To sam također naučila kroz život i mogu reći puno je lakše i ljepše priznati i reći oprosti nego što se misli. Navikneš se i svađe postaju u stvari samo diskusije o različitim gledištima na iste stvari, a "oprosti" donosi osmjeh i kraj priče.

Uživajte .. i ja ću.

U jučerašnjem danu bilo je svega. Igrarije djecom, bacanja kamenčića, onog dječjeg zašto ovo? a mama zašto ovo?.. i tako u nedogled. Dan kao i svaki drugi. Danas idemo na neki pir pa ne znam ni sama kako da ostavim djecu baki. I ja imam cijeli dan s njih dvije pune ruke posla, a kako će ona to sam Bog zna. Sretno joj bilo. U stvari, mislim da su djeca bolja kod drugih nego kod kuće. Doma misle da sve mogu.

Koliko donose ljutnje i živčanjenja duplo nose radost i smijeh. Zahvaljujem Bogu što mi je dao dar da budem mama dvjema mudricama. Ali neka mi da i puno, puno strpljenja.

Bura je počela. Nadam se samo da je to tek priprema za onu pravu zimsku. Kad zafijuče i tako desetak dana. Prva zima ovdje mi je bila ludilo. Mislila sam da mi puše kroz zidove toliko mi je bilo hladno. Sada sam se pomalo navikla. Čak znam obući djeci skafandere i u kraću šetnju, da nas malo ispuše, i pročisti kanaliće.

A poslije nje sve bijelo kao da je pao snijeg. Sol, sol.. Mogu ga sastrugati sa lovora ispred kuće i osoliti jelo..Ha.. ha..do kosti ju osjetiš. Mislim da ona i pročisti i dušu i tijelo. Moćna je baš kao i ovo more.

Odoh u život. Prvi put nakon godinu dana muž i ja sami. Možda prvo napunimo naš "jacuzi" .. ha ha .Pozdrav

Voljeti i biti voljen. Davati i dobivati. Kažu koliko daš toliko ćeš i primiti. Ne znam.. Znam da je ljubav nešto gdje daruješ cijelog sebe: svoje osjećaje, razmišljanja, planove,... Sve je uz ljubav tvog života drugačije. Ljubiti i biti voljen - osjećaj koji se ne može opisati već samo doživjeti. Zahvaljujem dragom Bogu što mi je podaruio tu ljubav o kojoj sam kao klinka sanjala i u dječjim pričama priželjkivala.

Ne znam što budućnost nosi, sreća je varljiva i sa životom treba pažljivo. No bilo kako bilo sada je lijepo i to treba pamtiti.

Ponekad pomislim koliko mi je trebalo da postanem svjesna tko je zapravo tko u mom životu. Tek nakon više godina od upoznavanja svoga muža shvatila sam da bi trebala potražiti sreću na sasvim drugom mjestu.. I preokrenula list i ostvarila što sam mislila da je moguće samo u filmovima. Kada mi je tada još dečko priznao da je i on razmišljao sve te godine o meni bilo mi je jasno da smo srodne duše i da vrijedi svaki minut uložen u našu vezu. 

Ponekad je potrebno samo biti odvažan i napraviti prvi pravi korak.

Evo dječica su utonula u san. Manja je nešto kašljucava i baš joj se ne spava. Još vjerojatno jedna više nespavajuća noć zbog njezina nosića. A mužić.. evo upravo došao sa lignjerenja: ulov - nula. Eto to je završetak jednog običnog dana. 

Pusa i volite se:)  

Danas je novi dan. Prelijep, sunčan. Prolazeći ulicama maloga mjesta shvatila sam da sam zapravo sretna. Dišem, hodam, smijem se , imam prekrasnu dječicu, prijatelja muža ..... mnogo toga. Sve ono drugo što bih htjela je materijalno stoga i nije neki razlog za razočarenje. Ako dođe dobro dođe, a ako ne. Biti pozitivan s osmijehom na licu, optimista - tako kročiti stazom života lakše je. Tuga brzo dođe, nikad ne prođe ali druge stvari uvijek treba brzo da te dignu. To je bit - Sreća je u nama samima. Koliko tko dopusti da ga male stvare čine sretnim toliko sreće ima u životu.

"Promijenite misli kako biste promijenili život".

Ljubav, prijateljstvo su darovi od Boga. Ako je uz to još i zdravlje trebali bi biti najveći sretnici na svijetu. Iskoristimo te blagodati i uživajmo. Smješak molim.:)